Neposredno iza sivih šljunkovitih ravnica na sjeverozapadu južne Afrike zemljište se lagano spušta i otkriva jedno od remek dijela prirode: drijevno more pijeska boje kajsije, koje izgleda da se prostire do samog beskraja. To je Kalahari, ogromna ravnica u istoimenoj udolini. To je na svijetu najduži neprekidni prostor prekriven pijeskom, koji ne narušavaju područje kamenja ili šljunka, kao u Sahari. Njegova beskonačnost očarava svojom ljepotom. Kalahari prekriva gotovo cijelu Bocvanu, zadire na zapad u Namibiju i nastavlja prema sjeveru prodirući u Angolu, Zambiju i Zimbabve. Ovdašnji stanovnici nazivaju ga Kgalagadi, što znači "divljina“. 

Ovo je područje toliko veliko, toliko neprohodno i toliko staro, da su u njemu sačuvane netaknute tajne iščezlih civilizacija od prije 500.000 godina. Na pijesku Kalaharija živi i lovi najstariji narod na svijetu, Bušmani, odnosno narod San, koji živi na posve isti način već 25 tisuća godina. Njihova nevjerojatna prilagodba na vrućinu, nedostatak vode i oskudicu hrane, omogućava im da prežive u uvjetima u kojima drugi ne bi mogli opstati. Iako u divljini Kalaharija danas živi još samo nekoliko tisuća Bušmana, njihovi su preci ostavili baštinu slikarija na stijenama i u špiljama diljem ove regije. Na kvrgavim liticama i u špiljama u brdima Tsodilo, u zabačenom sjeverozapadnom dijelu Kalaharija, u 200 nalazišta nađeno je čak 2750 umjetničkih radova. Motivi su različiti: od jednostavnih geometrijskih crteža do skupina ljudi i životinja. Mnogi pripadnici naroda San živjeli su u južnome Kalahariju, gdje četiri drevne isušene rijeke, Malopo, Kuruman, Nossob i Auob, vijugaju prema svom kraju u pijesku nedaleko od rijeke Orange. U tim pustim koritima, vode ima samo u godinama koje iznimno obiluju kišnim oborinama. Oko korita fantomskih rijeka priroda je oblikovala vijugave dine koje, zbog željeznoga oksida u zrncima pijeska, poprimaju bakrenu i crvenu boju. 

Narod San koji živi u središnjem i južnom Kalahariju, preživljava kopanjem ispod površine isušenih riječnih korita i solišta da pronađu vodu, koju potom spremaju u ljuske od nojevih jaja. Kad ti podzemni izvori vode presahnu, pripadnici naroda San izvlače je iz želučanog sadržaja antilopa koje ubijaju. Još jedan izvor vode je biljka Citrullus lunatus, a Bušmani na dan pojedu do tri kilograma tog voća. Nakon rijetkih pljuskova, trskama isisavaju vodu iz rupa u stablima i stijenama.

Velika selidba 
Unatoč suhoj klimi, u Kalahariju živi brojna i raznolika životinjska obitelj: najmanje 46 vrsta sisavaca većih od čaglja tumaraju ovdašnjim ravnicama i travnjacima. Prije manje od stotinu godina, stada poskočljivih antilopa – a procjenjuje se da ih je bilo između 50 tisuća i nekoliko milijuna – krenula su u veliku selidbu preko Kalaharija. Jedno stado razvuklo se na 210 km dužine, a hodalo je u koloni širokoj 21 km, razarajući poljoprivredne površine i gazeći životinje i ljude koji su im se našli na putu. I danas velika stada poskočljivih antilopa hodaju po isušenim koritima rijeka Auob i Nossob i dižu u zrak velike količine zlatne prašine. Na obalama tih rijeka skupine lavova leže pod krošnjama akacija čekajući noć i početak lova. Oriks antilope snažne su građe, a mogu preživjeti bez da ikad piju vodu, i to zahvaljujući prirodnom uređaju za klimatizaciju koji održava njihovu tjelesnu temperaturu. Tijekom najgorih podnevnih vrućina, brzi protok zraka kojeg oriks stvara dahtanjem, prelazi preko osjetljive mreže krvnih žila i tako hladi krv koja dolazi u mozak. Međutim, istodobno se tjelesna temperatura smije podići, čime nestaje potreba za znojenjem - i na taj način se čuva voda. Vrlo rijetka pojilišta, poput onog u Kalahariju, ujedno su i omiljena lovišta gdje grabežljivci vrebaju žrtve koje ovamo dolaze piti.