Pustinjska obilježja

 
 

Pjesak pokriva samo oko 20 posto Zemljinih pustinja. Većina pjeska se nalazi u pješčanim pokrivačima i pješčanim morima—ogromna područja valovitih dina koje nalikuju na morske valove "smrznute" u trenutku vremena. Skoro 100 posto pustinjskih površina su ravnice gde je eolska deflacija—odnošenje vjetrom fino zrnatog materijala—izložila slobodan šljunak koji se sastoji od malih oblutaka s povremenim krupnijim šljunkom. Preostale površine aridnih zemalja su sastavljene od izloženih izbijanja kamene podloge, pustinjskih tala i fluvijalnih taloženja koje uključuju aluvijalne fenove, slanjače, pustinjska jezera i oaze. Izbijanja kamene podloge se obično javljaju kao malene planine okružene ekstenzivnim erozijskim ravnima. Oaze su životom bogati prostori u kojima se voda doprema izvorima, bunarima ili navodnjavanjem. Mnoge oaze su umjetne. 

 

VEGETACIJA

 Pustinjske biljke su kserofite, odnosno adaptirane su na sušno, aridno stanište ili zaslanjeno zemljište. Neke biljke pohranjuju vodu u svojim listovima, korijenju i stablima (Aloe, Crassula). Druge pustinjske biljke imaju dugačke cjevaste korijenove koje prodire kroz vodenu ploču, učvršćuje tlo i kontroliše eroziju. Korijenje akacije dostiže dužinu do 15 m, a žbunasta vrsta Atriplex halimus ima korijen koji dostiže 21 m. Korijenje drugih vrsta je također dugačko i razgranato, ali veoma plitko kako bi brzo upilo vodu nakon kiše, a može da dostigne dužinu i do jednog kilometra. Stabljike i listovi nekih biljaka smanjuju brzinu pješčanih vetrova te štite tlo od erozije. Za pustinje je tipično da imaju biljni pokrivač koji je razasut i veoma različit. Međutim i pored negostoljubivih uslova, pustinje mogu imati veoma bogatu floru. Sonorska pustinja na američkom jugozapadu ima najsloženiju pustinjsku vegetaciju na Zemlji. Veliki saguaro kaktusi pružaju utočište za pustinjske ptice te imaju ulogu pustinjskih „stabala“. Kaktusi mogu rasti sve do 15 m, a neke vrste klijaju čak i u suvom pesku. Kaktusi, koji predstavljaju grupu biljaka prilagođenu upravo ovakvim uslovima života, imaju valjkast ili loptast oblik što smanjuje površinu isparavanja. Neki od njih, poput rodova Erlocactus, Astrophytum i Lobivia imaju bodlje umesto lišća, što osim što doprinosi smanjenoj transpiraciji, takođe štiti i od biljojeda. Međutim, kaktusi nisu jedine biljke u pustinji. Prisutne su i porodice Crassulaceae, Stapeliaceae, Liliaceae i Aizoaceae čiji pustinjski predstavnici imaju sličan oblik tijela kao i kaktusi, ali im je lišće sočno, sukulentno ili sitno ljuspasto. Hladne pustinje kao preovlađujuću vegetaciju imaju trave i grmlje. 

                      Saguaro kaktus

VODA 

Kiša u pustinjama pada povremeno, dok su oluje u pustinji često silovite. U Sahari je izmereno da je jednom palo 44 milimetara kiše u vremenu od 3 sata. Velike oluje u Sahari mogu doneti 1 milimetar u minutu. Obično se suvi riječni tokovi, nazvani vadi, mogu brzo napuniti nakon obilnih kiša, pa nastale bujice čine ta korita opasnima. Iako u pustinjama padne malo kiše, one primaju vodu koju zemlja ne može upiti iz jednodnevnih ili kratkotrajnih korita koja se pune kišom i snegom s obližnjih planina. Ti tokovi pune korita gustim blatnim muljem te obično prenose popriličnu količinu sedimenta na dan ili dva. Iako se većina pustinja nalazi u uvalama sa zatvorenim ili unutrašnjim oticanjem, kroz nekoliko pustinja prolaze 'egzotične' reke koje odvode vlastitu vodu izvan pustinje. Takve reke prodiru kroz tla i isparavaju ogromne količine vode na svom prolasku kroz pustinje, ali ipak njihovi tokovi zadržavaju svoj kontinuitet. Reke Nil, Kolorado i Žuta reka jesu 'egzotične' rijeke koje teku kroz pustinje da dostave svoje sedimente do mora. Jezera nastaju tamo gde ima dovoljno kiše ili otopljene vode u unutrašnjim slivovima. Pustinjska jezera su obično plitka, privremena i slana. S obzirom da su ta jezera plitka te imaju maleni nagib dna, žestina vetra može uzrokovati da se jezerske vode kreću preko mnogo kvadratnih kilometara. Kada se jezera osuše posle njih ostaje slana kora ili hardpan. Ravna površina sastavljena od gline, blata ili pjeska obavijenog korom soli naziva se slanište.

 

                            Vadi - suha riječna korita

 

 

MINERALNA BOGATSVA

 
U aridnim se zemljama kao posljedica uticaja klime javljaju geološki procesi koji su oblikovali, poboljšali ili sačuvali neka mineralna ležišta. Podzemna voda ispire mineralne rude i ponovo ih taloži u područjima blizu nivoa podzemne vode. Isparavanje u aridnim zemljama povećava mineralnu akumulaciju u pustinjskim jezerima. Slanjače takoĎe mogu biti izvori mineralnih ležišta oblikovanih isparavanjem. Isparavanje vode u zatvorenim slijevima taloži minerale poput gipsa, različitih soli (uključujući natrijev nitrat i natrijev hlorid) i borata. Vrijedni minerali smješteni u aridnim zemljama uključuju bakar u Sjedinjenim Državama, Čileu, Peruu i Iranu; željezo, olovo i cink u Australiji; kromit u Turskoj; zlato, srebro i ležišta u ranijuma u Australiji i Sjedinjenim Državama. Nemetalni mineralni izvori i stijene kao što su litijum, glina, plavućac i troska takoĎe se javljaju u aridnim područjima. Natrijum karbonat, sulfat, borat, nitrat, litijum, brom, jod, kalcijum i spojevi stroncijuma se nalaze u sedimentima i slanim vodama blizu površine koje su oblikovane isparavanjem unutrašnjih vodenih površina. Neka od najbogatijih područja naftom na Zemlji nalaze se u aridnim i semiaridnim područjima Afrike i Srednjeg Istoka, iako su naftna polja izvorno oblikovana u morskom arealu. Nedavna klimatska promjena smjestila je te rezerve u aridnu okolinu.